Svaki strah trebao bi biti racionalan i opravdan kako bi reakcija na njega vodila organizam prema opstanku na najoptimalniji način. Drugim riječima, strah bi trebao precizno procijeniti razinu opasnosti koja izaziva nelagodu, pružajući, ako tako želite, točnu brojčanu vrijednost na koju će uslijediti upravo toliko proporcionalna reakcija.
Strah od visine (iako ne paničan) prisutan je kod svakog kopnenog bića koje nije sposobno za let ili klizanje, jer pad s velike visine za njega može biti smrtonosan. Međutim, skok s manje visine sasvim je normalan i može izazvati samo oprez. Ovdje leži granica između straha i fobije. Svaki čovjek koji stoji na rubu provalije bez planinarske sigurnosne opreme osjeća strah od pada. Taj strah traži da se udalji od ruba.
Ako je visina mala, poput stolca, ili potpuno nema rizika od pada (na primjer, kada osoba gleda dolje kroz prozor na desetom katu i osjeća strah od pada), može se govoriti o fobiji.
Prirodni strah omogućuje organizmu da preživi, dok fobija – slabi osobu, čineći je ranjivijom.
Štoviše, kada je osoba u panici i ne usuđuje se spustiti s visine, često se ozlijedi ili umire uslijed pada ili skoka.
Ako se bavite planinarenjem, moglo bi vam biti zanimljivo naučiti kako vezati planinarske čvorove . Osnovni čvorovi koji se koriste u planinarenju.
Priču o najboljim stijenkama za penjanje u Moskvi možete pronaći na ovoj stranici .
Što je akrofobija
Strah od visine koji prerasta u fobiju naziva se akrofobijom, i jedan je od najčešćih strahova od kojeg pati gotovo 10% populacije (4% žena i približno 5% muškaraca). Svaka deseta osoba – to je puno.
S ovom fobijom potrebno se boriti jer se s vremenom pojačava. Kod starijih osoba strahu od pada pridružuje se i, na prvi pogled, opravdan strah od prijeloma. S vremenom može nastati i “strah od straha”, kada sve aktivnije počinjemo izbjegavati ono čega se bojimo. Na kraju, život može postati potpuno nepodnošljiv, odnosi s bliskim osobama se pogoršavaju, postaje nemoguće raditi pa čak i izaći iz kuće, spustiti se niz stepenice na ulicu. Ponekad takva panika obuzima i kada sam akrofob čvrsto stoji na tlu i vidi nekoga tko se nalazi na visini (susjeda na balkonu, mačku na krovu, itd.). Tada si osoba zamišlja da je na njihovom mjestu i boji se pada. Taj strah može život učiniti potpuno nepodnošljivim, doslovno ga pretvarajući u jedno veliko samonametnuto ograničenje i neslobodu.
Simptomi
Akrofobija se manifestira vrtoglavicom, mučninom, panikom, ukočenošću ili utrnulošću ruku, drhtavicom i nesigurnim nogama. Može se pojaviti napad gušenja, znojenje ili manjak zraka, tahikardija, pojačano lučenje sline ili, s druge strane, suhoća u ustima – dakle, jasno su prisutne vegetativne manifestacije straha. To je nekontrolirana hormonska panika i “hipnotiziranost” visinom. Pojavljuje se opsesivna želja da se osoba čvrsto uhvati za nešto ili nekoga, gubi sposobnost jasnog razmišljanja, razgovijetnog govora, pa čak i normalne reakcije na okolinu. Ponekad se javlja neodoljiva želja da se padne ili skoči s visine, što, usput rečeno, nema veze sa samoubojstvom. Naprotiv, to je strah od smrti. Neki se boje gubitka samokontrole i skakanja s visine, drugi se boje gubitka ravnoteže i pada, što je sasvim moguće ako noge slabo slušaju. Kada osoba stoji, strah od visine je izraženiji nego kada sjedi ili leži. Rotiranje glave pojačava akrofobiju, stoga mnogi pokušavaju “zamrznuti se” i gledati u jednu točku.
Onima koji se ne boje visine moglo bi biti zanimljivo saznati više o letovima motornim paragliderom .
O tome kakvi sve motorizirani zmajevi postoje možete saznati ovdje .
A ako volite skijanje, možda će vas zanimati članci o skijaškim centrima u Bjelorusiji: /hr/mountains/skiing-snowboarding/belarusian-ski-resorts/
Uzroci nastanka akrofobije
Nekada se mislilo da su razlozi za ovaj strah slab vestibularni aparat ili rana trauma povezana s padom ili strahom od visine. Danas je dokazano da je ovo gotovo isključivo genetski uvjetovana i urođena karakteristika, koja možda nema veze s vestibularnim aparatom. Ravnoteža tijela ostvaruje se zahvaljujući usklađenom i preciznom radu vestibularnog aparata, očiju, provodnih živčanih puteva, srednjeg mozga i malog mozga. Kod neslaganja, kašnjenja ili nesinkroniziranosti signala “vidim” i “osjećam”, u mozak stižu kontradiktorne informacije, što izaziva poremećaje. Ako se uz to i mišići odazivaju s nepravilnim kašnjenjem, čitav sustav ravnoteže može se poremetiti.
Liječenje akrofobije
Ako je strah od visine blago izražen, može se riješiti samostalno, trenirajući se da se boravi na visini i postupno ju povećavajući, odustajući pritom od osiguranja. Važno je svjesno se boriti sa strahom, dokazivati sebi da visina stolice nije smrtonosna. Pomoći će vježbe disanja i joga, koje omogućuju kontroliranje vegetativnog sustava i brzu neutralizaciju panike. Osoba može “uhvatiti” pogledom neki predmet i, gledajući ga izravno dok periferno opaža ostale događaje, umanjiti tjeskobu i nelagodu te se smiriti. Takvo “sidro” ne bi smjelo biti dalje od 25 metara i poželjno je da se nalazi na istoj visini.
Dobar efekt mogu, na iznenađenje mnogih, dati računalne igre poput “hodalica-pucačina”, gdje se igrač poistovjećuje s likom koji trči, skače, pada s visine – a pritom ne strada.
Na sličan način, horor filmovi postupno jačaju živce, a od straha od visine mogao bi pomoći i gledanje filmova s insceniranim skokovima i vratolomijama na visini (primjerice, “borilačke vještine”) ili filmova o skakanju padobranom. Logička dekompozicija straha od visine na pojedinačne dijelove može pomoći u njegovom savladavanju po etapama.
Liječenje težih oblika zahtijevat će pomoć visokokvalificiranog psihologa. Psiholozi podučavaju pacijente tehnikama opuštanja, kontrole svog psihofizičkog stanja i blokiranja straha. Postoje metode kognitivno-bihevioralne nemedikamentne terapije. Nakon što nauče kontrolirati ili barem držati strah pod kontrolom na hormonskoj razini, pacijenti započinju treninge boravka na visini. Strah se, nakon što se aktivira, neutralizira snagom volje do razine nultog stresa. Liječenje se nastavlja sve dok strah ne nestane. U suštini, to je isti postupak, samo uz podršku. Ponekad je potrebna nekoliko mjeseci, ali rezultat je uvijek dostižan i bolest se povlači.
S druge strane, liječenje akrofobije lijekovima praktički je nemoguće. Može se samo podržavati psihičko stanje lijekovima, malo smanjiti anksioznost i poboljšati usklađenost rada mozga.
